Jela Spiridonović-Savić, pesnikinja i prozni pisac, rođena je u Šapcu, 11. januara 1890. godine, u uglednoj lekarskoj porodici, od oca Mihaila i majke Olge. Njeni preci, po očevoj liniji, bili su Grci iz Atine. Tačnije, oko 1830. godine, njenog dedu Janju Sklepasa, tada desetogodišnjeg dečaka, zajedno sa grupom njegovih vršnjaka – oteli su Turci. Pošto se sudbina sa njim gorko poigrala, posle mnogo suza, lutanja i strahovanja, put ga je doveo pred konak Kneza Miloša i Knjeginje Ljubice u Kragujevac. Tu je, mudrošću, milošću i dobrotom Knezovom rečeno da „Grce“ postane „Srpce“, pa je od Janje Sklepasa postao Jovan Spiridonović. Ime Jovan nije nikada uz njega priraslo, pa je celog veka ostao Janja, a u prezimenu je sačuvana uspomena na oca Spiridona. Godine 1840, sa diplomom majstora, na kratko je skoknuo do Atine, tek toliko da ga želja za rodnim krajem mine. U Beogradu se oženio Jelenom, sa kojom ce izroditi petoro dece — dve kćeri i tri sina. Posle smrti 1888. godine, ostavio je imovinu vrednu više hiljada dukata i ime dostojno poštovanja i ugleda. Na mermernoj ploči, postavljenoj u auli Narodnog pozorišta u Beogradu, urezano je njegovo ime kao velikog priloznika.
Jelin otac, Mihailo Spiridonović, rodjen je 1848. godine, bio je najmladji sin Jelene i Janje. Posle zavrsetka Velike škole u Beogradu i diplome filozofa, doktorirao je medicini u Beču, oko 1880. godine. Po povratku u zemlju, bio je postavljen za okružnog fizikusa u Šapcu, gde će ostati do smrti, nepinih 30 godina. Po spremnosti da se bolesnicima uvek nađe u nevolji, nazvali su ga „sirotinjska majka“, ali ga to nije sprecavalo da sa puno entuzijazma učestvuje u kulturnoj izgradnji Šapca. Pisao je brojne radove iz kulturne istorije, higijene zivljenja i medicine, a bavio se i knjizevnim radom, pisuci pripovetke. Umro je u Šapcu 1908. godine.
Uz roditelje Olgu i Mihaila, Jela je rasla kao srećno dete, okružena ljubavlju i pažnjom. Osnovnu skolu i Gimnaziju završila je u rodnom Šapcu 1906. godine, a potom je dobila vrhunsko obrazovanje na francuskom koledžu u Trstu, da bi studije filozofije nastavila u Beču, Njujorku i Milanu.
Udala se za inženjera Vladislava Savića (1873—1957), zagovornika socijalističkih ideja i osnivača Socijalističke stranke Srbije, 1903. godine. Studirao je politehniku u Cirihu, Parizu i Londonu, tečno govorio pet stranih jezika i bio specifična i višestruko angažovana ličnost ondašnje Srbije. Kao inženjer, radio je na podizanju elektrana (Leskovac) i trasiranju pruga (Kavkaz); bio je stalni dopisnik Ruskog slova, londonskog Dejli telegrafa, milanskog Korijere dela sera i francuskog Eko de Pari; kao novinar ili političar boravio je u Rusiji, Londonu, Njujorku, Becu, Minhenu i Trstu; bavio se publicistikom, prevodilaštvom, naučnim i književnim radom (pisao je romane i drame).
Jela je bila aktivan član međunarodnog Pen kluba u predratnom periodu, a posle rata i član Drustva književnika Srbije.
Oglasila se prvi put 1919. godine zbirkom pesama Sa uskih staza, koja je posvećena proleću, buđenju erotskih strasti i zudnji za beskrajem.
Povezane vesti: